,,O, pjesme moje, jadna siročadi,
djeco mila mojih ljeta mladi'!
Htjedoh dugu da sa neba svučem,
dugom šarnom da sve vas obučem,
da nakitim sjajnim zvijezdama,
da obasjam sunčanim lučama...
Duga bila, pa se izgubila,
zvijezde sjale, pa su i presjale,
a sunašce ono ogrejalo,
i ono je sa neba mi palo!
Sve nestade što vam dati spravlja -
u traljama otac vas ostavlja”
(Branko Radičević, pjesma Kad mlidijah umrijeti)
Danas obilježavamo 198 godina od rođenja Branka Radičevića, srpskog pjesnika romantike.
Radičević je rođen u Brodu na Savi 28. marta 1824. godine u porodici Todora i Ruže Radičević, kćerke bogatog vukovarskog trgovca Janka Mihajlovića. Pošto je rođen dan uoči svetog Aleksija, po njemu je i dobio ime Aleksije. Kršten je sutradan od strane kuma Janka Božića, građanina brodskog. Branko po ocu vodi poreklo iz stare srpske Zete, pa se porodica zbog turskog nasilja selila preko Kotora i Budve u Slavoniju. Pred objavljivanje svoje prve knjige, svoje ime će promijeniti u Branko (posrbljeno ime). Brankov otac Todor je bio carinski činovnik, ali se takođe bavio i književnošću i preveo je sa njemačkog jezika Šilerovog „Viljema Tela“. Branko je imao brata Stevana i sestru Amaliju, koja je umrla u drugoj godini života. Majka Ruža umrla je prerano od tuberkuloze, kada je Branko bio dijete.
Porodica mu se 1830. godine preselila u Zemun, gdje je Branko završio pet razreda srpske (1830—1832) i njemačke (1832—1835) osnovne škole. U gimnaziju u Sremskim Karlovcima se upisao 1836. godine. Sremski Karlovci i obližnje Stražilovo su imali velik uticaj na Brankova kasnija djela, od kojih je najpoznatije Đački rastanak, u kojoj izražava svoju želju da tu bude i sahranjen. Nakon završenih šest razreda u Sremskim Karlovcima, sedmi i osmi razred je završio u Temišvaru, gdje mu je otac bio premješten 1841. godine. U Temišvaru mu je preminuo brat Stevan.
Godine 1843. je upisao studije prava u Beču, ali nakon tri godine studija odustaje od fakulteta. Staro prijateljstvo porodice Radičević sa Vukom Karadžićem bila je Branku najbolja preporuka za stupanje u krug Vukovih saradnika i prijatelja. Kada mu je preminuo brat Stevan, Branko se zbratimio sa drugim mladim Vukovim sljedbenikom Đurom Daničićem.
Branko Radičević je bio sljedbenik ideja Vuka Karadžića. Svoju zbirku pod nazivom „Pjesme“ napisao je na narodnom jeziku. Branko Radičević je bio vesele naravi i pisao je najprije ljubavne i rodoljubive pjesme. Kada se razbolio, počeo je da piše elegije.
Prve stihove Branko je napisao još dok je pohađao Karlovačku gimnaziju, a oduševljen Vukovim reformama se intenzivnije počeo baviti književnim radom. Prvu knjigu pjesama je objavio u Beču 1847. godine, na čistom narodnom jeziku u duhu modernog evropskog romantičarskog pjesništva. Iste godine su objavljeni i Vukov prevod Novog zavjeta, Daničićev „Rat za srpski jezik i pravopis“ i Njegošev „Gorski vijenac“, tako da se ta godina smatra godinom nezvanične Vukove pobede.
Zbog revolucije koja je zahvatila Habzburšku monarhiju, Radičević je napustio Beč i živio je po raznim mjestima u Sremu. Slava koju su mu donijele prve pjesme bila je velika i u Kneževini Srbiji, u koju je nekoliko puta dolazio. U strahu da njegovo prisustvo ne izazove nemire među velikoškolskom omladinom, vlasti su ga protjerale iz Beograda.
U to vrijeme je počeo da oboljeva od tuberkuloze. Vrativši se u Beč 1849. godine upisao je studije medicine, pokušavajući da nađe sebi lijeka, ali je nastavio da se bavi književnošću i godine 1851. je objavio još jednu zbirku pjesama.
Po savremeniku Aci Popoviću Zubu, Branko je bio: ljepuškast, okretan, prijatan, čist. Nije pio, nije bekrijao. On te vrste demokratije nije trpio.
Radičević je umro od tuberkuloze 1. jula 1853. godine u bečkoj bolnici, navodno na rukama Vukove žene Ane. Savremenik Lazar Zaharijević je to u svojim uspomenama negirao; Branko je umro sam tokom noći. Imao je 29 godina, opojan je u grčkoj crkvi a sahranjen je bečkom groblju Sv. Marka. Posthumno zbirku pjesama je objavio njegov otac 1862. godine.
Branko Radičević je nakon prerane smrti bio donekle zaboravljen, a grob mu nije održavan i njegovan. Njegov "kult" je počeo da se stvara među Srbima nakon dvije decenije. Kada je Stevan Popović Vacki 1877. godine pokrenuo srpski ilustrovani kalendar Orao, njegova glavna tema bio je Branko. On je dakle prvi iznio u javnost ideju kojom bi se ispunio Brankov zavjet, da njegove kosti budu prenijete u Karlovce. Pri afirmaciji ideje je veoma učestvovao i pjesnik Jovan Jovanović Zmaj, sa svojom potresnom pjesmom Brankova želja, koju su prenijeli skoro svi srpski listovi. Tada je krenula velika akcija skupljanja priloga za prenos njegovih kostiju, o dvadesetpetogodišnjici smrti. Ali Laza Kostić je "sve pokvario", objavljujući svoj neprilični "odgovor" Zmaju, u pjesmi Prava Brankova želja. Ta pjesma u kojoj je preinačena posljednja volja Brankova je odbila Zmaja, ali i druge Srbe poštovaoce Brankove, da nastave aktivnosti. I Karlovački odbor koji je činio praktične korake sa velikim uspjehom, prestao je da djeluje. Nastupilo je nekoliko godina neočekivanog muka. Srpska bečka omladina "Zora" je 1883. godine ipak ispunila pjesnikovu želju i prenijela je njegove ostatke iz Beča na Stražilovo. Sve se to dogodilo za kratko vreme i na brzinu, jer je prijetila opasnost da se tokom planiranog preseljenja Sanmarkovskog groblja izgubi svaki trag pjesnikov. Bečka srpska omladina pod predsjedništvom Petra Despotovića je stvar pokrenula u Beču o Sv. Savi 1883. godine, a svečano preseljenje (prvo vozom, a zatim dunavskom lađom "Nimfom") na Stražilovo završeno je 10. jula te godine, na Brankovom visu kod Karlovaca.
Sa Brankom Radičevićem su u nacionalnu književnost prvi put ušle pjesme sa izrazito lirskim motivima i raspoloženjem. Te pjesme su prvenstveno pjevale o radosti i ljepotama mladosti. Ipak, veći dio svojih pjesama, kao što su „Kad mlidijah umrijeti“ ili ,,Đački rastanak” Radičević je pisao kao elegije (tužne pjesme). U jeku Vukovih polemika sa protivnicama reforme srpskog jezika, Radičevićeva prva zbirka pjesama je dokazala da se i na narodnom jeziku mogu ispjevati umjetničke pjesme.
Najpoznatije Radičevićevo djelo je poema Đački rastanak, u kojoj je opjevao Frušku goru, đačke igre i nestašluke. Elegija „Kad mlidijah umrijeti“ objavljena poslije Radičevićeve smrti je jedna od najljepših elegija u srpskoj književnosti, u kojoj je pjesnik predosjetio blisku smrt.
Pored lirskih pjesama, ljubav prema narodnoj poeziji uputila je Radičevića i na pisanje epskih pjesama. Dvije epske pjesme izašle su 1851. godine kao druga zbirka pjesama. Ostale neobjavljene pjesme su izdane u zbirci iz 1862. godine. Branko Radičević se prvenstveno ugledao na narodnu deseteračku pjesmu i na Džordža Bajrona, ali nije uspio da stvori ozbiljnija umjetnička djela, pa njegov rad nije doživio slavu njegovih lirskih pjesama.
Kao pristalica Vukovih shvatanja, Radičević je napisao alegoričnu-satiričnu pesmu „Put“, uperenu protiv pseudoklasičarske poezije i starog književnog jezika. U prvom dijelu pjesme Radičević ismjeva najvećeg Vukovog protivnika Jovana Hadžića, a u drugom dijelu se veličaju reforme Vuka Karadžića.
Izvori informacija i slika:
• https://sr.wikipedia.org/wiki/%D0%91%D1%80%D0%B0%D0%BD%D0%BA%D0%BE_%D0%A0%D0%B0%D0%B4%D0%B8%D1%87%D0%B5%D0%B2%D0%B8%D1%9B
• https://www.poezijanoci.com/domaca/branko-radicevic-pesme.html#4
• https://kultivisise.rs/branko-radicevic-prvi-srpski-romanticarski-pesnik/