,,Postoji li vječna ljubav? – Nisam vječan pa ne znam.”
(Momo Kapor)
,,Možda se sreća sastoji u tome da na vrijeme prestanemo sa trkom za srećom? Da stignemo do života prije no što nam ljekari zabrane pušenje, alkohol, hranu, kupanje, sunčanje i ljubav?”
(Momo Kapor)
,,Čovjeku se obično dešava ono čega se najviše plaši. Jer, to ne postoji nigdje, osim u njegovoj glavi. Onda izađe iz glave, uobliči se, izazove sudbinu i dođe. I to je dobro. Inače bi se čitava stvar pretvorila u rutinu. A navika, šta je? Neka vrsta smrti.”
(Momo Kapor)
Danas obilježavamo 85 godina od rođenja Mome Kapora, istaknutog srpskog književnika, slikara, novinara, člana Senata Republike Srpske i Akademije nauke i umjetnosti Republike Srpske.
Rođen je u Sarajevu 1937. godine od majke Bojane Kapor (djevojačko Velimirović) i oca Gojka Kapora. Njegov otac Gojko Kapor radio je kao finansijiski stručnjak u Sarajevu, gdje je sreo svoju buduću suprugu. Zarobljen na početku rata kao rezervni oficir kraljeve vojske, odveden je u Nirnberg, gdje je proveo pune četiri godine. Za vrijeme bombardovanja Sarajeva pala je bomba na staru tursku kuću u kojoj su se sklonili Momina majka Bojana, Kaporova baka i mali Momo. Svi su poginuli osim Mome, koga je majka zaštitila legavši preko njega. O majci je Kapor znao vrlo malo, zato što se o njoj rijetko govorilo u porodici, vjerovatno zbog želje najbližih da dijete zaštite, ne obnavljajući mu sjećanje na preživljeni užas i ne produbljujući dodatnu traumu koju je nosio u sebi. Ratne godine Momo provodi u Sarajevu kod bakine sestre Janje Baroš, a otac ga godinu dana po završetku rata dovodi u Beograd.
Po maturiranju Kapor se odlučuje za studije slikarstva. Diplomirao je slikarstvo 1961. godine na beogradskoj Akademiji likovnih umjetnosti u klasi profesora Nedeljka Gvozdenovića. U vrijeme diplomiranja na Akademiji upoznaje gimnazijalku Anu Pjerotić, kasnije studentkinju psihologije. Momo i Ana vjenčali su se 1964. i iz ovog braka rodile su se kćerke Ana Kapor (1964) i Jelena Kapor (1968). O tom vremenu Ana Pjerotić kaže: „Pisao je lako, sa radošću. Svoje prve tekstove napisao je na pisaćoj mašini Adler koju sam mu poklonila za rođendan i na kojoj sam, kasnije, prekucala većinu njegovih tekstova. Imao je potrebu da priča o onome što piše. Nas tri smo bile njegova prva publika. To su bile njegove prve književne večeri“.
Veliku popularnost kod publike Momo Kapor stiče kroz tekstove Beleške jedne Ane, koje izlaze u časopisu „Bazar“. Beleške jedne Ane izlaze i kao knjiga, u izdanju „Oekonomika Beograd, Beogradsko izdavačko-grafički zavod“. Kapora kao pisca otkrio je Zlatko Crnković, urednik poznate zagrebačke biblioteke „Hit“. Tako su u izdanju „Znanje Zagreb“ (biblioteka Hit) izašli bestseleri: I druge priče (1973), Foliranti (1974), Beleške jedne Ane (1975), Provincijalac (1976), Ada (1977), Zoe (1978), Od sedam do tri (1980), Una (1981). Kapor postaje jedan od zaštitnih znakova ove edicije. Pored velikog broja naslova, romana i zbirki priča, autor je i velikog broja dokumentarnih filmova i televizijskih emisija, a po njegovim scenarijima snimljeno je nekoliko dugometražnih filmova (Bademi s onu stranu smrti, Banket, Valter brani Sarajevo, Džoli džokej, Kraj vikenda). Romani Una i Knjiga žalbi doživjeli su ekranizaciju. 1982. izlazi knjiga Onda, a zatim slede Sentimentalno vaspitanje (1983), Knjiga žalbi (1984), 011 (1988). Momo Kapor se 1988. godine razvodi od Ane Pjerotić i iste godine se vjenčava sa Ljiljanom Todorović. Godine 1989. izlazi Istok-Zapad, a 1991. Halo Beograd. 1992. godine izlazi Zelena čoja Montenegra, a 1995. Lero kralj leptira. Stvaralaštvo Mome Kapora može da se prati kroz nove naslove, među kojima se izdvajaju A Guide to the Serbian Mentality (2006), Dragi naši (2007), Ispovesti (2008), The Magic of Belgrade (2008). Poslednja knjiga Kako postati pisac objavljena je 2010. godine u izdanju Srpske književne zadruge.
Književni fenomen Mome Kapora prisutan je u našoj književnosti više od dvije decenije. Jedan od najčitanijih naših pisaca, neobičan neposrednošću i lakoćom osvaja pažnju čitalačke publike, pišući na rubu komentara i svakodnevnih refleksija o stvarnosti naših vremena i njihovih protagonista. Kaporovo umijeće fascinacije zasniva se na različitim znanjima i istančanim darovima opažanja i rasčlanjivanja stvarnosti i oblika života, njegovih pojavnih formi i dubina. Svjedočeći uvijek iz vremena, Kapor našem vremenu dodaje njegovu zaboravljenu korijensku povezanost koja u formama svakodnevnih gestova, pamćenja i likova oblikuje njegove junake i obilježava njihovu sudbinu. Kaporova pristrasnost kao pisca, od one je pristrasnosti koja je na strani čitaoca, na strani onih oblika oslobađanja od predrasuda koje bi da nas odvezu od emocija i čistote neposrednosti i bliskosti malih stvari i topline mitologije preživljavanja. Kaporov sentimentalizam i elegantna ironičnost su oblik odbrane od nerasudnih snaga svijeta zla i života...
Prevođen je na francuski, ruski, njemački, poljski, češki, bugarski, mađarski, slovenački i švedski jezik
Umro je u Beogradu, 3. marta 2010. godine na Vojnomedicinskoj akademiji, od posljedica raka grla. Sahranjen je u Aleji zaslužnih građana na Novom groblju u Beogradu.
Supruga Mome Kapora, Ljiljana Kapor, osnovala je Zadužbinu ,,Momčilo Momo Kapor" koja je ustanovila nagradu za književnost i likovnu umjetnost koje će se dodijeljivati svake godine 8. aprila na njegov rođendan.
Dobrica Ćosić u svojoj knjizi Prijatelji, na stranicama 276 i 277 ovako opisuje djetinjstvo i mladost Kapora, na osnovu razgovora koji je sa njim vodio novembra 2002. godine: „Trinaestog aprila 1941. Nijemci su bombardovali Sarajevo i pogodili zgradu ispod Trebevića u kojoj se bila sklonila Momčilova majka sa četvorogodišnjim sinčićem. U srušenoj kući svi su bili mrtvi. Momova majka je svojim tijelom spasla sina. Dječak se nekako izvukao iz ruševina, zakukao, pa zanijemio nad užasom, ne znajući kuda će. Našao ga je neki Rus, emigrant, ljekar, sažalio se na njega i poveo ga u svoj stan. Prisvojio ga je, nije imao djece. Njegovao ga je, volio, zatrpavao igračkama da zaboravi majku i u bijelom mercedesu ga vozio po Sarajevu. Dječko je znao da mu je ime Momčilo, prezime nije znao. Prezime mu je dao dobar čovek Rus, krstio ga je Momčilo Hercegovac. Poslije godinu dana života kod dobrog čovjeka, Momčilo Hercegovac se razbolio od šarlaha, pa ga je spasitelj odnio u sarajevsku bolnicu. Tu ga je pronašla majčina tetka koga ga je godinu dana tražila po Sarajevu, obavještena od nekog da je „jedno dijete izašlo iz srušene kuće, odakle ga je neki čovjek poveo sa sobom“. Kada je prezdravio od šarlaha, baba ga je odvela u svoju kuću i brinula se o njemu. Za Momčila Hercegovca brinuo je i Rus, koji se pridružio vlasovcima — saradnicima Nijemaca, često ga posjećujući s poklonima. Otac, koji je po povratku iz zarobljeništva, kao bankarski stručnjak, postavljen za načelnika u Ministarstvu spoljnih poslova u Beogradu, zbog patriotske savjesti i odgovornosti tek godinu dana poslije rata došao je u Sarajevo da vidi sina. Prema sinu se odnosio patrijarhalno strogo i sve do smrti bio je nezadovoljan što mu se sin posvetio slikarstvu i književnosti, socijalnoj i životnoj neizvjesnosti“. Ipak, na osnovu izvora Valerije Janićijević, koja je priredila do sada najpotpuniju biografiju Moma Kapora, objavljenu u okviru zbornika Pripovjedač urbane melanholije, ovo sećanje Dobrice Ćosića nije sasvim tačno. Kapora su poslije bombardovanja, po sjećanju njegovog ujaka Slavka Lučića, spasilačke ekipe odvele u bolnicu i razdvojile od ujaka koji je bio sa njim. U tom trenutku Momu je preuzeo pomenuti Rus, koji ga je već kroz nekoliko dana predao tetki - Janji Baroš. Istinitost ove verzije potvrđena je i sa nekoliko Kaporovih intervjua, kao i sa njegovom knjigom Ispovesti.
Izvori informacija i slika:
• https://sr.wikipedia.org/sr-ec/%D0%9C%D0%BE%D0%BC%D0%BE_%D0%9A%D0%B0%D0%BF%D0%BE%D1%80
• http://riznicasrpska.net/knjizevnost/index.php?topic=439.0
• http://pozitivanstav.com/momo-kapor-o-tome-kako-se-gube-prijatelji-rijeci-koje-treba-zapamtiti/
• https://www.rtvbn.com/4010983/savjet-mome-kapora-kako-da-ne-protracite-zivot