Vladislav Petković Dis

,,Ja sad nemam svoju dragu, i njen ne znam glas;

Ne znam mesto na kom živi ili počiva;

Ne znam zašto nju i san mi java pokriva;

Možda spava, i grob tužno neguje joj stas,

Ja sad nemam svoju dragu, i njen ne znam glas.

Možda spava sa očima izvan svakog zla,

Izvan stvari, iluzija, izvan života,

I s njom spava, neviđena, njena lepota;

Možda živi i doći će posle ovog sna.

Možda spava sa očima izvan svakog zla“

(Vladislav Petković Dis, pjesma ,,Možda spava“)


Danas obilježavamo 142 godine od rođenja Vladislava Petkovića Disa, istaknutog srpskog pjesnika i rodoljuba.


Rođen je u Zablaću (okolina Čačka) gdje postoji njegova rodna kuća. Bio je sasvim osrednji đak, ali je u sedmom razredu gimnazije u Čačku napisao svoju prvu pjesmu „Na prozoru sveća gori“ i to na njemačkom jeziku koji jedva da je sricao. Dva puta će bezuspješno pokušavati da položi maturu. Kada ni drugi put nije položio, ovog puta u Zaječaru, on je predsednika komisije Vukašina Veizovića pozvao na čast:

,,Dozvolite da popijemo po čašu piva. Ja se ne ljutim, pravedno ste me oborili. Ali to nas ne čini neprijateljima. Ja čašćavam...“

U vojsku nije išao. Oslobođen je zbog uskih grudi i, po preporuci prijatelja, postaje privremeni učitelj u selu Prliti ispod Vrške Čuke (okolina Zaječara). Sve u nadi da će imati dovoljno vremena da se posveti pjesmama. Teško je, ipak, biti raspjevan u čamotinji i tišini, te on mnoge noći provodi sa seljacima uz tabliće i rakiju. U grad odlazi jednom mjesečno po platu, bez koje se ujutro vraća u selo, nakon kafanske sjedeljke.

To je trajalo dvije godine, kada je odlučio da napusti učiteljsko mjesto i, s tek podignutom platom, krene u Beograd, jedini mogući put za sve pjesnike.

Ušao je sasvim tiho u društvo beogradskih velikana, u vrijeme kada se živjelo po kafanama koje su bile i jedina sastajališta. Znalo se da se, kada izađe, časopis u kafani pročita od korica do korica. Kada se pojavi novo književno ime, kafane zabruje. Glumci su predstave nastavljali u kafanama. Ljudi su se u njima bratimili i krvili. Uzalud je uvaženi Jovan Skerlić grmio da je sve zlo od njih.

Visok i mršav, poduže kose i sasvim neobičnih brkova, s naočarima iza kojih je vrebao zadivljujući pogled, bivši učitelj iz okoline Zaječara tek uz pomoć Nušića i Ratka Miniča uspeva da pronađe prvo zaposlenje. Pjesnik, koji će kasnije postati stalni stanovnik bezmalo svih naših antologija, radio je kao kantardžija na savamalskoj trošarini i sa snebivanjem se žali prijateljima da povazdan mora da mjeri šljive.

Od prve plate štampao je posjetnicu na kojoj je pisalo samo Dis. Po svoj prilici, to je bila skraćenica, odnosno srednji slog njegovog imena VlaDISlav, mada su neki tvrdili da je to ime grada iz Danteovog Pakla, a drugi da je to bio srpski srednjovekovni naziv za evropski zapad. Prilično dugo nadimak je ispisivan isključivo latinicom, kako ga je pisao i sam pjesnik, da bi odnedavno bio štampan i ćiriličnim pismom.

Dva puta otpušten iz službe, živio je ni od čega: od korektura i saradnje po dnevnim listovima, od neznanih i neviđenih poslova pjesnika, koga je negativno kritikovao Jovan Skerlić, najuticajniji kritičar tog vremena.

 Kasnije je bio izvještač sa fronta u Balkanskim ratovima. Za vrijeme Prvog svjetskog rata, preživio je povlačenje preko Albanije, odakle je prebačen na Krf, a zatim transportovan u Francusku gdje piše svoju posljednju zbirku pjesama Nedovršene pesme. Pri povratku u Grčku brod na kome je plovio presreće i potapa njemačka podmornica kod Krfa, 17/30. maja 1917. godine.


Njegov kafanski način života umnogome se izmijenio poslije vjenčanja sa Hristinom-Tinkom, mladom i lijepom poštanskom službenicom koju je odmah smjestio u svoje stihove. Brak su sklopili na jutrenju u staroj Markovoj crkvi septembra 1911. Ona je kasnije o tome ovako svjedočila:

,,Vjenčanje? Bilo je za anegdotu, mada se pretjeruje, naročito ono sa prstenom. Ja sam prsten bila zaboravila, a bez njega se nije moglo, pa je Disova sestra otrčala da ga donese. Doduše, kum je nudio alku od kišobrana, ali je pop objasnio da prstena mora biti...“

Veoma privržen porodici, ali i prijateljima, Dis će jednom reći:

,,Za četiri godine braka nismo četiri puta sami, bez gostiju, ni ručali ni večerali.“


Dis je pjesnik iracionalnog, on slike nalazi u podsvjesnom. Pjesnik je sumornih raspoloženja i čak očaja, njegov je izraz sjetan i muzikalan. Jovan Skerlić ga je kritikovao, jer se Dis nije uklapao u njegov ideal naprednog pesnika. Kasnija kritika, počevši od Isidore Sekulić, uvrstila je Disa među najbolje srpske pjesnike nalazeći da je uveo u srpsku poeziju modernu poetiku i nov senzibilitet, i pored izvjesnih jezičkih nebrižljivosti.

Knjigu Utopljene duše Dis je objavio 1911. godine. Štampao ju je o svom trošku, jer nije bilo izdavača koji bi objavio poeziju pjesnika za koju je Jovan Skerlić tvrdio da „jeste jedna neuka i gruba imitacija“. Poezija „Utopljenih duša“ je bolećiva, plačna i crna. Uvodi u nju bodlerovske motive što predstavlja novinu, ali tu je prisutan i motiv umrle drage, koji nalazimo i u narodnoj lirskoj poeziji.

Zbirka poezije ,,Mi čekamo cara" napisana je 1913. godine. Njegovi kafanski prijatelji su govorili da bi bilo bolje da ju je naslovio „Mi čekamo para“. U ovoj zbirci pjesnik je nastojao da izrazi slavu svoje otadžbine. To, međutim, nije radio klikćući u nacionalnom ponosu, kao drugi pjesnici, nego je tužno lutao po zgarištima i truleži. Najpoznatije i umjetnički najvrijednije pjesme Vladislava Petkovića Disa su: Tamnica, Možda spava i Nirvana.

Izvori informacija i slika:

• https://sr.wikipedia.org/wiki/%D0%92%D0%BB%D0%B0%D0%B4%D0%B8%D1%81%D0%BB%D0%B0%D0%B2_%D0%9F%D0%B5%D1%82%D0%BA%D0%BE%D0%B2%D0%B8%D1%9B_%D0%94%D0%B8%D1%81

• https://opusteno.rs/biografije-poznatih-f151/biografija-pesnik-vladislav-petkovic-dis-t24202.html

• https://www.prelepapoezija.com/mozda-spava/

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *