Danas obilježavamo 220 godina od rođenja Viktora Igoa, velikog francuskog pisca, predvodnika mnogih književnih i političkih generacija te svesrdnog prijatelja srpskog naroda.
Autor je teksta koji je svjedok jednog vremena kroz koje je naš narod prošao. Stoga, u njegovu čast, danas se prisjećamo tog čuvenog djela i okolnosti u kojima je isto nastalo.
Podsjetimo, velika borba srpskog naroda za konačno oslobođenje od Turaka trajala je decenijama. Sloboda se osvajala korak po korak. Nakon ustanaka i dobijanja autonomije, ostalo je još ,,samo” osloboditi teritorije sa srpskim stanovništvom i naravno, dobiti međunarodno priznatu nezavisnost – dugo sanjanu i iščekivanu.
Upravo sa tim ciljem 1876. godine izbili su srpsko-turski ratovi. Njima je prethodio ustanak u Hercegovini 1875. godine koji je pokrenuo seriju oružanih pobuna na Balkanu protiv osmanske vlasti. Ipak, borba srpskog naroda u Evropi uglavnom je prolazila neopaženo. A tada je, u jeku srpsko – turskog rata Viktor Igo 1876. godine objavio tekst jasnog naziva – Za Srbiju.
Za Srbiju
“Postaje nužno da se pažnja evropskih vlada privuče na jednu stvar koja izgleda tako sitna, da vlade ne smatraju da su dužne da je zapaze! Ta stvar, to je ova: ubijaju jedan narod. Gdje? U Evropi. Ima li koga da to posvjedoči? Svjedok je jedan: cijeli svijet. A vlade, vide li to? Ne vide. Narodi imaju iznad sebe nešto, što je ispod njih: to su vlade. U izvjesnim trenucima, besmislica je očigledna: civilizacija je u narodima, varvarstvo je u vladama. Je li to varvarstvo hotimično? Nije, ono je profesionalno. Ono što ljudski rod zna, vlade ne znaju. To dolazi otuda što vlade vide sve kroz kratkovidost, koja se naziva državnim razlogom; čovječanstvo gleda sve drugim okom, savješću.
Mi ćemo sigurno iznenaditi evropske vlade naučivši ih nešto, a to je da zločini ostaju zločini; da ni vladama kao ni običnim pojedincima nije dozvoljeno da budu ubice, da sve što se u Evropi radi, sama Evropa radi, i da se prema svakoj divljačkoj vladi, ako postoji, mora postupati kao prema divljoj zveri; pokazaćemo da se u ovom trenutku, sasvim blizu nas, gotovo na naše oči, vrše pokolji, pali, pljačka, istrebljuje; da se kolju očevi i majke, prodaju djevojčice i dječaci; da se djeca, koja su suviše mala da se mogu prodati, sabljom polove na dvoje; da porodice propadaju u ognju svojih kuća; da je čitava jedna varoš, Balak (Aleksinac), za nekoliko časova, svedena od devet hiljada stanovnika na hiljadu i trista duša; da na grobljima ima više leševa nego što može da se pokopa, tako da živima, koji su im poslali pokolj, mrtvi vraćaju kugu, što je sasvim pravo; pokazaćemo evropskim vladama da bremenim ženama otvaraju utrobu, da bi ubili tek začetu djecu, da na javnim mestima stoje čitave gomile ženskih skeleta, na kojima se vide tragovi kasapljenja, da psi po ulicama glođu lobanje silovanih djevojčica; da je sve to tako strašno, i da je samo jedan gest evropskih vlada dovoljan da se to spriječi, da su divljaci koji te zločine vrše strašni, a da su civilizovani ljudi, koji dopuštaju da se to vrši, užasni.
Vrijeme je da se digne glas. Nastalo je sveopšte negodovanje. Ima trenutaka kad ljudska savjest uzima riječ i naređuje vladama da je slušaju. Vlade nešto mucaju kao odgovor. Već su pokušale da nešto promucaju. Kažu: pretjeruje se. Da, pretjeruje se. Varoš ta i ta nije bila istrebljena za nekoliko časova nego za nekoliko dana; kažu da je spaljeno dvjesta sela, a bilo ih je samo devedeset devet; ono što zovete kugom u stvari je samo tifus; sve žene nisu silovane, sve djevojčice nisu prodane, poneka je izmakla. Škopili su zarobljenike, ali su im i odsijecali glave, što ublažava stvar; dijete o kome se priča da su ga bacali sa koplja na koplje bilo je, u stvari, samo nataknuto na bajonet, svako jedan vi zamijenjujete sa dva, sve udvostručavate, itd., itd., itd.
A zatim, zašto se taj narod pobunio? Zašto jedno ljudsko stado neće da bude nečiji posjed kao neko stado životinja? Zašto? … Zašto? Itd.
Ovakvo zataškavanje čini užas još većim. Nema ničeg jadnijeg nego kad se zapostavlja javno negodovanje. Ublažavanje pogoršava stvar. To znači da se lukavstvom brani varvarstvo. To Vizant opravdava Istanbul. Nazovimo stvari njihovim imenom. Kad neko ubije čovjeka u okrilju šume koja se zove Bondijeva ili pak Crna šuma, to je zločin; kad neko ubija narod u okrilju druge šume koja se zove diplomatija, to je takođe zločin. Ali veći. To je jedina razlika.
Da li zločin postaje manji time što biva ogroman? Avaj! To je zaista stari zakon istorije. Ako ubijete šest ljudi, vi ste Tropman; ako ih ubijete šesto hiljada, vi ste Cezar. Biti čudovišan znači biti prihvatljiv. To dokazuju Vartolomejska noć koju je blagoslovio Rim, dragonade koje je slavio Bosije, Drugi decembar koji je pozdravila Evropa.
Ali vrijeme je da stari zakon bude zamijenjen novim; ma koliko noć bila mračna, na vidiku se najzad mora pomoliti osvit. Da, noć je mračna; vrijeme je kad vaskrsavaju sablasti; ono što je činio Sillabus sada čini Kuran; nastaje bratimljenje jedne Biblije s drugom; jungamus dextras; iza Svete stolice uzdiže se Uzvišena Porta; možemo da biramo između jednog ili drugog mraka; i Turska, vidjevši da nam je Rim pružio svoj srednji vek, sad je pomislila da može da nam ponudi svoj. Otuda ono što se zbiva u Srbiji. Kad će to prestati?
Kad će se završiti mučeništvo tog herojskog malog naroda?
Vrijeme je da se začuje veličanstveni glas civilizacije koji zabranjuje da se s tim nastavi. Mi, narodi, izričemo vladama tu zabranu da se i dalje vrši zločin.
Ali odgovaraju nam: Vi zaboravljate da postoje „pitanja”. Kad ubiju čovjeka, to je zločin, a kad ubijaju narod, to je „pitanje”. Svaka vlada ima svoje pitanje: Rusija ima Carigrad, Engleska Indiju, Francuska Prusku, Pruska Francusku. Mi odgovaramo: I čovječanstvo ima svoje pitanje, i evo tog pitanja koje je veće od Indije, Engleske i Rusije: to je pitanje djeteta u utrobi majke. Zamijenimo politička pitanja pitanjem čovječnosti. U tome leži budućnost. Kažimo bez uvijanja, ma šta se radilo, budućnost će se zbiti. Njoj služi sve, pa čak i zločini. Strašne su to sluge.
Ono što se događa u Srbiji dokazuje potrebu za Saveznim Evropskim Državama. Neka na mjestu nesložnih vlada dođu složni narodi. Neka jedanput bude kraj s ubilačkim carstvima! Zauzdajmo fanatizme i despotizme. Slomimo mačeve, koji služe zabludama, i dogme, koje imaju. Dosta s ratovima i pokoljima, slobodna misao, slobodna razmena; bratstvo. Zar je mir tako težak? Evropska republika, kontinentalna federacija, to je jedina politička realnost. Razmišljanje to pokazuje; događaji isto tako.
U pitanju o toj realnosti, koja je jedna nužnost, svi su filozofi složni, a dželati svojim dokazima potpomažu dokaze filozofa. Na svoj način, i baš zato što je strašno, divljaštvo svjedoći za civilizaciju. Napredak je potpisao Ahmed – paša. Ono što zvjerstva, koja se u Srbiji događaju, stavlja izvan sumnje, to je da Evropi treba jedna evropska narodnost, jedna evropska vlada, jedan ogromni bratski izborni sud, demokratija u miru sa samom sobom, da svi narodi budu braća sa Parizom kao kolijevkom i prestonicom, da sloboda dobije za prestonicu svjetlost. Jednom riječju, Savezne Države Evropske. To je cilj, to je pristanište. Do juče to je bila samo istina, danas je to očiglednost, blagodareći dželatima Srbije. Uz mislioce pristaju ubice. Dokaz su bili dali geniji: sada ga ponavljaju čudovišta. Budućnost je Bog koga vuku tigrovi.”
(Viktor Igo)
Izvori informacija i slika:
• https://www.pismenica.rs/cose/viktor-igo-za-srbiju-pour-la-serbie/
• https://www.istorijskizabavnik.rs/blog/viktor-igo-o-srbima
• https://pdfslide.tips/documents/viktor-igo-za-srbiju.html
• https://www.argumenti.rs/viktor-igo-pisac-realizma-i-prijatelj-srbije/