,,Smijući se njegovu pretjeranu strahu, svaki se pomalo oslobodi svoga straha”
(Simo Matavulj)
Danas obilježavamo 114 godina od smrti Sime Matavulja, istaknutog srpskog pisca. Književnik koji je u svom životu i literaturi spojio tri podneblja i ostao im vjeran ne pridajući nijednom poseban značaj – Šibenik, Cetinje i Beograd. Svako je iskreno volio i svakom se vraćao u svojim djelima.
Rođen je u Šibeniku 12. septembra (31. avgusta po julijanskom kalendaru) 1852. godine. Bio je jedan od petoro djece trgovca Stevana Matavulja i Simeune Matavulj (rođene Triva). U Šibeniku je završio osnovnu školu na italijanskom i srpskom jeziku, kao i nižu gimnaziju. Nakon toga odlazi u manastir Krupu kod svoga strica, igumana Serafima, ali izgubivši volju za manastirskim životom, odlazi u zadarsku učiteljsku školu, koju završava 1871. godine. Baš tu, u Zadru, sustigle su ga i prve ljubavi koje je opisao u djelu Bilješke jednog pisca: ,,Ja sam zavolio dvije udavače u jedan mah, i obje najvatrenije, i kod svake nađoh odziva. Ne znam, dabome, koliko su njihovi “odzivi” bili iskreni, ali da je svaka imala razloga vjerovati da je ne obmanjujem, tome je dokaz što je taj malko zapleteni roman dugo trajao. Ljubavni sastanci i prepiske učestaše; počeše cvjetati i stihovi.”
Do prelaza u Crnu Goru, 1881. godine, obavlja funkciju učitelja u raznim dalmatinskim selima i nastavnika Srpske pomorske zakladne škole u Srbini kod Herceg Novog. U Crnoj Gori je bio nastavnik gimnazije, nadzornik škola, urednik službenih novina i nastavnik kneževe djece. Putovao je u Milano i Pariz kao vođa jedne grupe crnogorskih mladića koji su odlazili na školovanje. Tom prilikom je u Parizu ostao nekoliko mjeseci. U Srbiju prelazi 1887. godine (najprije u Zaječar, a potom u Beograd), gdje radi kao nastavnik gimnazije i činovnik presbiroa. U Crnu Goru odlazi još jedanput da bi bio učitelj kneževima Danilu i Mirku, ali se ubrzo vraća u Srbiju.
Bio je oženjen Milicom, nastavnicom beogradske Više ženske škole. Odmah ga je osvojila ova inteligentna i ljupka devojka, plavih očiju, izvijenih obrva i grgurave kose, kako ju je sam opisivao. Poučen ranijim iskustvima u ljubavi, a i poprilično zašao u godine (bilo mu je skoro četrdeset), bez mnogo dvoumljenja odmah ju je zaprosio. A bratu Đuri ovako pisao: ,,… Da sam htio, dragi brate, ja sam mogao naći djevojku sa velikijem novcem, samo ne bih našao Milicu. Vjeruj mi, Đuro, da sam dobro otvorio oči i to odavno. Zasad ti samo to kažem, a uvjeren sam da ćeš se ti i Ana obradovati: ti sreći svoja brata, a Ana svoga đevera. Naša Darinka pak stekla je strinu kakvu samo poželjeti može.” Ljubav je blagotvorno uticala na njegov rad, međutim bračna sreća, nažalost, nije potrajala. Milica se okliznula u školskom hodniku i pala, pritom izgubivši bebu. Nesreća kažu nikad ne dolazi sama, pa je tako ubrzo oboljela od tuberkuloze i samo nekoliko dana prije godišnjice vjenčanja umrla u 25. godini. Siminoj tugi nije bilo kraja, srce mu se cijepalo za voljenom ženom. Prestao je da piše, svog ga je tuga obuzela, samo je posjećivao Miličin grob i dugo kraj njega plakao.
Da bi ga spriječio da krene krivim putem, njegov prijatelj iz Novog Sada odlučuje da provodadžiše i javlja mu da je našao ženu za njega. Bila je to Ljubica, udovica novosadskog trgovca Nikole Dimovića, ćerka advokata iz Rume. Bogata, bez djece, dobra žena, baš onakva kakva je bila potrebna piscu slomljenog srca. Simo je objeručke prihvatio. Dvoje vršnjaka se svakodnevno viđaju, Simo je oduševljen njenim bogatstvom, ali i njenom dobrom dušom.
Vjenčanje se odigralo iste godine kada su se i upoznali (1900), u Uspenskoj crkvi u Novom Sadu. A odmah po vjenčanju bračni par je krenuo put Budimpešte, zatim u Beč i Minhen, pa potom u Pariz. Svakodnevno su na izložbama, lumpovanjima, troše novac i uživaju. Mladoženja se u novostečenom bogatstvu odlično snalazi, siromašna prošlost ostaje za njim. Po povratku s puta, nastanjuju se u samom centru Beograda, u Knez Mihailovoj ulici. Posluga, fijakerista, kao i književne večeri po uzoru na pariske, obavezni su u njihovom domu. I pored života u blagostanju, Simo ne prestaje da piše. Postaje član Srpske kraljevske akademije (1904), a ubrzo mu izlaze mnoga djela. Međuvrijeme ispunjava putovanjima – Carigrad, Beč, Pariz, Rim, Alžir…
Kao što to obično život udesi, Simo i njegova Ljubica nisu dugo uživali u zajedničkom životu. Osam godina od vjenčanja, pozlilo mu je na ulici. Baš kao i u mladosti, udarila ga je kap. Posljednje što je rekao bilo je: ,,Ne bojim se ja smrti. Samo ne bih volio da umrem ovde na sokaku.” Preminuo je istog trenutka kada su ga unijeli u kuću. Za njim je ostala Ljubica da žali, bez poroda, sama bez ikoga. A on… otišao je u drugi svijet, možda da pronađe svoju veliku ljubav Milicu, koju nije mogao za života da usreći.
Matavulj se u književnosti prvi put javlja na Cetinju u službenim crnogorskim novinama sa jednom istorijskom pričom, koju je napisao povodom vjeridbe kneza Petra Karađorđevića sa kneginjom Zorkom, a na podsticaj samoga kneza Nikole. Zatim je prešao na originalno stvaranje i do smrti radio vrlo živo na pripovijetkama i romanima. Napisao je oko sedamdeset pripovijedaka i novela, mahom objavljenih u zasebnim zbirkama, kao što su Iz Crne Gore i Primorja, Iz primorskog života, Iz beogradskog života, S mora i s planine, pored još nekoliko pripovijedaka objavljenih u posebnim izdanjima. Napisao je i dva romana: „Uskok“ i „Bakonja fra Brne“. Pored toga, Matavulj je ostavio i nekoliko svezaka putopisa, uspomena i književnih članaka razne sadržine (Boka i Bokelji, Deset godina u Mavritaniji, itd.). Najznačajnije mu je djelo iz te oblasti Bilješke jednog pisca, vrsta autobiografije, pisana živim, plastičnim stilom i pronicljivim posmatračkim darom. Matavulj je još napisao i dvije drame: „Zavjet“ i „Na slavi“ — prva sa predmetom iz dubrovačkog, a druga iz beogradskog života. On je i prevodio sa stranih jezika, najviše sa francuskog: „Na vodi“ od Mopasana, „San“ od Zole, „Pučanin kao vlastelin“ i „Mizantrop“ od Molijera, „Zimske priče“ od Vogiea.
Po prirodi trezven i oprezan duh, Matavulj je počeo da piše tek u zrelijim godinama. On je postupno ali energično izgrađivao svoj talenat, trudeći se da nedostatke svoga uskog školovanja nadoknadi ličnim usavršavanjem. On čita ne samo francuske i italijanske književnike već i naučnike i mislioce. Pored velikog književnog obrazovanja, kojim je nadmašio sve ranije pripovjedače, on stiče i široko poznavanje istorije i filozofije. Ukoliko se više širio vidik njegovog saznanja i njegovo životno iskustvo, utoliko je puštao maha svome talentu. U svoje vrijeme, Matavulj je bio jedan od najobrazovanijih i „najevropskijih“ srpskih pisaca.
Do Matavulja, naši pisci se razvijaju poglavito pod uticajem ruske, nemačke i mađarske književnosti; od njega počinje i sasvim prevlađuje romanski uticaj, naročito francuski. Matavulj je najviše čitao i prevodio francuske realiste i naturaliste; na njihovim djelima je razvio ukus i učio vještinu pisanja. Naročito je volio i čitao Zolu i Gija de Mopasana, po njihovim uzorima je počeo i sam pisati. On je od francuskih naturalista naučio da oštro, objektivno i savjesno posmatra život i potom unosi u djelo. U svojim „Bilješkama“ on to izrično veli i objašnjava kako on shvata francuski književni realizam, koji se ne sastoji u grubom kopiranju života, već je piscu dozvoljeno da preinači detalje i skladno poveže prema višem umjetničkom cilju u granicama stvarnosti. Do njega, naši se pisci nikada nisu sasvim otrgli od romantičarskih sklonosti; tek je Matavulj potpun i čist realista. On je u pripovijetkama dosljedno sproveo ideje evropskog književnog realizma, trudeći se da hladno i objektivno opisuje život, bez uzbuđenja i tendencija, uvijek na osnovi obrazaca iz stvarnog života. Tako je Matavulj stvorio najbogatiju i najraznovrsniju galeriju nacionalnih tipova, oštro i tačno izvajanih prema životu. Dok su ostali srpski pripovjedači prikazivali život samo u uskom vidiku svoga kraja, Matavulj opisuje razne srpske krajeve i ljude iz raznih društvenih slojeva. On opisuje Dalmaciju kao i Crnu Goru i Beograd, seljake i mornare kao i građane i intelektualce.
Matavulj se odlikuje oštrim i trezvenim posmatranjem života, sposobnošću da zapazi i odabere karakteristike lica i situacija, da to prikaže zanimljivo, neusiljeno i jednostavno. On ne izmišlja ni fabulu ni epizode, niti ih razvija prema sopstvenim afektima i raspoloženjima. Lica i događaje traži u životu, upravo u spoljnom životu, u onome što je dostupno čulnim opažanjima, događaje razvija u granicama životnih mogućnosti. On je od francuskih naturalista primio ono što se moglo tehnički savladati i primiti razumom, ali kod njega nema ni Zoline tragike ni Mopasanova artizma. Zbog toga u njegovim novelama nema poezije i dubljeg i složenijeg unutrašnjeg života, nema pravog umjetničkog sklada u cjelinama. Njegovim djelima oskudijeva mašta i lirizam. Te svoje nedostatke, koji su mu smetali da postane pisac šire publike, nadoknadio je svojim velikim književnim obrazovanjem, koje ga je učinilo popularnim kod književno obrazovane publike.
Izvori informacija i slika:
• https://sr.wikipedia.org/wiki/%D0%A1%D0%B8%D0%BC%D0%BE_%D0%9C%D0%B0%D1%82%D0%B0%D0%B2%D1%83%D1%99
• https://wannabemagazine.com/ljubavi-srpskih-pisaca-simo-matavulj/
• https://p-portal.net/simo-matavulj-ili-biti-voljen-a-biti-neshvacen/