„Sloboda je nezavisnost, sreća je zavisnost od hiljadu sitnih sitnica“
(Isidora Sekulić)
Danas obilježavamo 145 godina od rođenja Isidore Sekulić, istaknute srpske književnice, akademika i prve članice Srpske akademije nauka i umjetnosti.
Februarskog jutra 1877. godine „pet minuta pred 11 sahat prije podne“ u porodici Danila i Ljubice Sekulić rodila se Isidora. Mošorin je tog zimskog dana dobio jednu od najpametnijih žena u srpskoj istoriji. Njeno djetinjstvo nije ni počelo, a već je ostala bez brata Predraga koji je umro u sedmoj godini. Dok su živjeli u Rumi mala Isidora dane je provodila u igri sa leptirima i lutkama. Međutim, njeno djetinjstvo nije moglo biti srećno i ispunjeno. Tada šestogodišnjoj djevojčici iznenada umire majka. Sve to uticalo je da Isidora dobije strah od smrti i bolesti, koji će kasnije prožeti sva njena djela. Ove strašne nevolje u njoj su probudile usamljenost i ozbiljnost za koju je kasnije tvrdila da ju je naslijedila od oca. Jedno vrijeme živjela je u Zemunu, u sobi koja je imala pogled na Dunav. Međutim, ubrzo odlazi u Novi Sad, u Višu žensku školu, a potom u Sombor, u čuvenu srpsku Preparandiju. Poslije uspješno položenog ispita u učiteljskoj školi, mlada Isidora Sekulić odlazi u Peštu. U zemunskom listu „Novo vreme“ 1897. godine izlazi oglas :
„Gospođica Sidonija, ćerka našeg uvaženog gradskog kapetana, gospodina Danila Sekulića, svršila je u Budimpešti viši kurs državne pedagogije sa skroz izvrsnim uspehom...Čestitamo i gospođici Sidi i ocu na tako sjajnom uspehu“.
Isidora Sekulić ljeto 1897. provodi kod oca. Tada je Danilo Sekulić bio oženjen Idom, a njegova ćerka se opet osjećala usamljeno. Odatle odlazi u Pančevo i postaje nastavnica u Srpskoj višoj devojačkoj školi za matematiku i prirodne nauke. Ubrzo joj umire otac što ju je jako pogodilo i navelo da više razmišlja o smrti. A da nesreća bude još veća ubrzo od tuberkuloze umire i brat Mita koji je bio na studijama u Gracu. Tada Isidora Sekulić ostaje sama na svijetu.
I zaista, tadašnje društvo nije praštalo pamet i želju za učenjem pa je Isidora Sekulić bila često na udaru tračeva. Pričalo se da mladu profesoricu ne vole učenice, koje su govorile da je suviše stroga i rigidna, te da ih kažnjava. U to vrijeme Isidora Sekulić je bila privremena upravnica, a objavila je vrlo zapažen članak pod naslovom Za život. Tada je imala 26 godina. U njemu je razlagala tezu da se za život treba pobrinuti u njegovoj najranijoj fazi, s obzirom da pred smrt većina ljudi dolazi do saznanja o njegovoj promašenosti. Po pančevačkoj varoši ubrzo je počelo da se prepričava kako je nastavnica matematike i prirodnih nauka počela da se druži sa jednim učenikom. Godine 1904. povedena je istraga koju je vodio Đorđe Popović, glavni školski referent. Optužnica je sadržala nekoliko tačaka, a prva je bila „loše ponašanje prema učenicama“, povodom čega je Popović donio sljedeći zaključak:
„Na osnovu iskaza upravitelja Mandrovića i učiteljice Isidore Sekulićeve, pogreška I.S. u izboru disciplinarnih sredstava za djecu i postupanju sa djecom, zbog čega se neki dječiji roditelji na rečenu učiteljicu žale, nisu kažnjive prirode i zato Đorđe Popović u tom predmetu rečenoj učiteljici potrebna usmena uputstva daje“.
Atanasije Krančević u posljednoj tački tuži mladu nastavnicu zbog odnosa sa njegovim sinom. Na to je Isidora Sekulić tada suzdržano odgovorila:
„U plemenitoj namjeri, pošto sam ga od njegove materijalne i moralne propasti spasti htjela izričito tvrdim da, ukoliko nije dovoljno što se Krančević odselio iz Pančeva, ja ću ukoliko to školski savjet odredi, odmah podnijeti ostavku na službu“.
Isidori Sekulić bilo je dosta ogovaranja i spletki male sredine i ona zaključuje da je ta sredina ne želi i počinje da putuje po Evropi. Pametnu, suptilnu, ženstvenu Isidoru Sekulić čaršija je pretvarala u dosadnu, mračnu književnicu. Proputovala je mnoge zemlje kao što su Italija, Francuska, Rusija, Njemačka, Engleska, Norveška, Afrika, Mala Azija i druge. Tamo nije odlazila kao obični turista. Svaku zemlju je prije putovanja detaljno proučavala. Interesovala se za ljude, njihovu kulturu i tradiciju, mitologiju, običaje, vjerovanja i sve ono što čini jedan narod.
U 33. godini dobija premještaj u Šabac, gdje predaje njemački i gimnastiku. Te godine 1910. ulazi u srpsku kniževnost, polako ali sigurno. U časopisima počinje da objavljuje svoje prevode. Godine 1912. odlazi prvi put u Skandinaviju. Objavljuje priču u Skerlićevom Književnom glasniku.
Međutim, kada je objavljena knjiga Saputnici, kritičar Jovan Skerlić oštro ju je iskritikovao. Kazao je da je to veoma subjektivna, lična knjiga, te da je nerazumljiva, usiljena i kitnjasta. Skerlić je, takođe, smatrao da je u doba ratova mlada Isidora Sekulić trebala da bude posvećena ratnim temama i brigom o stradalima, umjesto što je postavljala intelektualna pitanja. Sekulićeva je bila skrhana ovom kritikom.
Do kraja, i bez ostatka, posvećena ljepoti smislene reči, književnica Isidora Sekulić je za života stekla uvaženje kao najobrazovanija i najumnija Srpkinja svoga vremena. Znalac više jezika, i poznavalac više kultura i područja umetničkog izražavanja, Isidora Sekulić je kao pisac, prevodilac i tumač književnih dela ponirala u samu suštinu srpskog narodnog govora i njegovog umjetničkog izraza, smatrajući govor i jezik kulturnom smotrom naroda. Pisala je o Branku Radičeviću, Đuri Jakšiću, Lazi Kostiću, Petru Kočiću, Milanu Rakiću, Veljku Petroviću, Ivi Andriću, Momčilu Nastasijeviću i drugima.
Penzionisana je 1931. godine. Izabrana je za dopisnog člana Srpske kraljevske akademije 16. februara 1939, a za redovnog člana Srpske akademije nauka 14. novembra 1950, kao prva žena akademik. Divila se i Njegošu i Andriću, zbog čega je čaršija opet plela razne priče i intrige. Po izlasku prvog toma knjige o Njegošu, Đilas, jedan od najuticajnijih partijskih ljudi tog doba, brutalno je napada. Iako je 1941. odbila da potpiše apel protiv komunista, nije bila sigurna. Umorna i bolesna ona spaljuje drugi tom knjige o Njegošu. Međutim, ta prva knjiga o pjesniku koga je dobro poznavala i duboko razumjela kao rijetko ko, ima više prodornosti i dubokih zapažanja. Isidora Bjelica u knjizi „Tajni život slavnih srpskinja“ piše da joj je tada Tito, shvatajući koliko je velika važnost ove književnice za novu vlast, poslao kaput i ogroman svežanj para. Sekulićeva je novac vratila, a kaput zadržala i poklonila ga jednom siromahu. Pričali su čak da je i doktorat izmislila. Tada je napisala:
„Čitavo moje delo je šaka šodera bačena u velike rupe naše nekulture“.
Umrla je 5. aprila 1958. godine u Beogradu. Na Topčideru joj je podignut spomenik 2015. godine.
Duboko promišljen i umjetnički istančan njen književni, prevodilački i kritički izraz je praznik naše pisane reči.
U pola vijeka književnog rada u više oblika umjetničkog iskazivanja i rasuđivanja - objavila je mnoštvo knjiga narativne proze, kritičkih knjiga i članaka. Navodimo samo neka od važnijih djela: Saputnici (1913) - pripovjedna vrsta intimnog dnevnika, Pisma iz Norveške (1914) - putopis, Iz prošlosti (1919), Đakon Bogorodičine crkve...
Jovan Dučić je kazao da je njena knjiga „Saputnici“ jedna od najboljih u srpskoj i evropskoj kniževnosti. On je rekao da je samo duboko nesrećan čovjek mogao napisati takvu knjigu sa toliko topline.
Izvori informacija i slika:
• https://sr.wikipedia.org/wiki/%D0%98%D1%81%D0%B8%D0%B4%D0%BE%D1%80%D0%B0_%D0%A1%D0%B5%D0%BA%D1%83%D0%BB%D0%B8%D1%9B
• https://impulsportal.net/index.php/kultura/knjizevnost/21619-isidora-sekulic-najumnija-knjizevnica-kojoj-su-pamet-i-obrazovanje-najvise-zamjerani
• http://snezanapolis.com/index.php/lica/isidora-sekulic-prva-velika-zena-srpske-knjizevnosti