Svuda je pustoš i mir. Noćna se kandila gase —
A svježi jutarnji dah prelijeće doline mirne,
I šum se razliježe blag, kad svojim studenim krilom
U gole grančice dirne...
(Vojislav Ilić, pjesma Zimsko jutro)
Danas obilježavamo 128 godina od smrti velikog srpskog pjesnika Vojislava Ilića.
Rođen je u Beogradu kao sin pjesnika Jovana Ilića, a imao je tri brata među kojima je i književnik Dragutin Ilić. Bio je bolešljiv od djetinjstva i slabo je mario za učenje. Pohađao je osnovnu školu „Vuk Karadžić“ u Beogradu, kod učitelja Milana Stojkovića. Pohađao je zatim Palilulsku a docnije Drugu beogradsku gimnaziju. Prvi razred gimnazije je ponavljao čak tri puta. Školu je napustio poslije trećeg razreda gimnazije, kada je započeo četvrti - zbog slabog uspjeha. Kasnije je na svoju ruku "kao vanredni student" pohađao dvije godine predavanja iz prava u Velikoj školi. Međutim istovremeno je aktivno učestvovao u književnom i političkom životu studentske omladine, ali ispite nije polagao. Njegovom obrazovanju je pomoglo što mu je dom bio okupljalište književnika i pjesnika. Tu je upoznao Đuru Jakšića, te se kasnije i oženio jednom od Jakšićevih kćeri, Tijanom.
Učestvovao je kao dobrovoljac u bugarskom ratu 1885. godine, kada je zajedno sa Branislavom Nušićem bio u Jagodini. Kaplar XV puka Nušić je dobio zapovjest da obučava vod, u kojem je bio dobrovoljac Ilić. Po sjećanju Nušićevom: "Provodili smo jedan buran bohemsko-vojnički život; dijelili smo sve što smo imali". Vojislav Ilić se prikladno i dostojanstveno nosio kao vojnik, i dospio je do čina rezervnog potporučnika.
Godine 1887. stupio je u službu kao korektor Državne Štamparije, a prvi put je dobio državnu službu 14. januara 1889. godine. Primljen je za dijurnistu Ministarstva spoljnih poslova, pod uslovom da živi u Solunu i tamo za potrebe službe uči turski i arnautski jezik. Nakon nekoliko mjeseci bavljenja u Solunu odustao je od službe, jer za učenje turskog trebalo je puno godina a za arnautski nije bilo tada nikakvih priručnika. Godine 1890. namješten je Voja za učitelja u srpskoj školi u Turn Severinu, gdje je proveo godinu dana. Po povratku iz Severina, dobio je 20. avgusta 1892. godine prvi ukaz, po kojem je postao pisar I klase pri Ministarstvu unutrašnjih djela. Nepuna dva mjeseca kasnije unaprijeđen je za šefa IV klase prodaje duvana, ali je brzo i to namještenje ostavio. Sutradan po ostavci, 26. maja 1892. godine postavljen je za pisara I klase pri srpskom Konzulatu u Prištini. Napustio je bolji položaj da bi uzeo niži, samo da bi se u Prištini družio sa prijateljem a šefom Branislavom Nušićem.
Vojislav ni godinu dana "nije sastavio" u Prištini, jer se razbolio. Bolesnog su ga 1893. godine prenijeli u Skoplje, a zatim u Beograd. Dva dana pred smrt, 19. januara 1894. godine postavljen je za sekretara V klase u poštansko-telegrafskom odjeljenju Ministarstva narodne privrede. Kao takav činovnik je i umro 21. januara 1894. godine u rodnom Beogradu. U uniformi rezervnog potporučnika, kojom se za života mnogo ponosio, bio je prerano umrli poeta Ilić i sahranjen. Prizemna kuća u Dalmatinskoj 1 u kojoj je živio, srušena je 1939. godine.
U životu umnogome je dijelio sudbinu drugih pisaca svog vremena: često je mijenjao namještenja u Beogradu i unutrašnjosti, živio u oskudici, veliki dio vremena provodio u kafani i neurednim, boemskim životom još više pogoršao svoje ionako slabo zdravlje, zbog političkih uvjerenja bivao proganjan od vlasti, i umro mlad. Iako je pisao kratko vrijeme, svega petnaestak godina, ostavio je obimno i raznovrsno djelo. Za života je objavio tri zbirke pjesama (1887, 1889, 1892), kojima treba dodati veliki broj pjesama rasutih po časopisima i zaostalih u rukopisu. Nekoliko slabih proznih pokušaja pokazuju da je Vojislav, slično Branku i Zmaju, bio prvenstveno pjesnik, da je umio dobro pisati samo u stihu.
Po Jovanu Deretiću Ilić je u srpskom pjesništvu izvršio ono što je desetak godina ranije zahtijevao Svetozar Marković: odlučan raskid s romantizmom. Međutim, njegove književne težnje samo se djelimično poklapaju s Markovićevim programom i s realističkom poetikom. U nekim pjesmama on je bio glasnik naprednih ideja svog doba, oštar kritičar društvenih i političkih izopačenosti. Ali njegova poezija, gledana u cjelini, suprotna je duhu tendenciozne, pragmatične književnosti za koju se zalagao programski realizam. Svojim estetizomom i formalizmom Ilić je otvorio put drugačijoj poeziji, poeziji kojoj je podjednako strana orijentacija realista na običnu stvarnost i zahtjevi ideologa za uključivanje književnosti u društvene i političke borbe, poeziji u kojoj je najvažniji momenat briga za samu sebe, za svoje vlastito umjetničko biće.
Zanimljivost o Vojislavu Iliću:
• za života je imao tri tragične ljubavi:
1) Zora Kolarović - u nju su se zaljubljivali kako glumci i režiseri, tako i publika, a imun na njenu ljepotu nije ostao ni Vojislav. Iako je bio odlična prilika za nju, zbog velike pompe koja se podigla oko Zore njen otac naprasno odlučuje da je uda za blagajnika Štedionce u Zemunu, Milana Teodosijevića, bolešljivog i dosta starijeg udovca
2) Tijana Jakšić, ćerka Đure Jakšića - ni ona nije bila ravnodušna prema mladom pjesniku. Divila se njegovom pjesničkom talentu. Nakon tri godine od započinjanja ljubavne veze, mladi par se vjenčao 1883. godine. Ubrzo su dobili ćerku Zorku, a nešto kasnije im se rodio i sin Momčilo. Mladom pjesniku nov porodični život davao je poleta i snage, pa su njegove pjesme počele da se približavaju samom vrhu u srpskoj poeziji. Međutim, dvije godine kasnije mladi pjesnik doživljava najtežu sudbinu. Prvo mu umire sin, nedugo potom i mlada žena, a zatim i mala kći.
3) Mileva Jakšić- svoju tugu točio je u pjesme, a prava podrška i velika utjeha u nesreći bila mu je svastika, Tijanina rođena sestra, koju je Nušić opisao kao “djevojče žarkih očiju, tople krvi, bujno i lakomisleno”- Mileva. Tako se desila i treća velika Ilićeva ljubav. Obuzeti tugom, dvoje mladih se zbližilo, a da nisu ni osjetili. Međutim, rodbina je stala na put ovoj vezi. Iako su pokušavali tajno da se viđaju i čak nakratko i pobjegli zajedno u Varadin, Milevu su udali u Prokuplje, a nedugo zatim je i umrla u svojoj 21. godini.
Izvori informacija i slika:
• https://sr.wikipedia.org/wiki/%D0%92%D0%BE%D1%98%D0%B8%D1%81%D0%BB%D0%B0%D0%B2_%D0%98%D0%BB%D0%B8%D1%9B
• https://www.prelepapoezija.com/zimsko-jutro/
• https://www.opanak.rs/vojislav-ilic-tragicne-ljubavi-naseg-pesnika/
• https://balasevic.in.rs/vojislav-ilic-gospodjici-n/