“Pobratime, pusti me da se isplačem – posljednji put!”
(Laza Lazarević)
Danas obilježavamo 132 godine od kada nas je napustio istaknuti srpski književnik i ljekar, Laza Lazarević.
Lazar Laza Lazarević je rođen u Šapcu 1851. godine. Otac Kuzman, porijeklom iz Hercegovine, držao je sa bratom Mihailom trgovačku radnju. Majka Jelka, kći šabačkog kujundžije, ostavši siroče udaje se za petnaest godina starijeg Kuzmana u svojoj petnaestoj godini. U porodici Lazarević vladao je primjeran patrijarhalan red. Kada je Laza imao devet godina iznenada mu umre otac a godinu dana kasnije i stric Mihailo. Teške prilike u koje je zapala porodica nametale su Lazarevićevoj majci veliku odgovornost. Ona je trebalo da vodi računa i izvede na pravi put četvoro dece, Lazu i njegove tri sestre: Evicu (1842), Milku (1844) i Katicu (1857). Lazina privrženost porodici odrazila se na njegov književni rad. Kult porodice i žrtvovanje njenim interesima je stalno bio prisutan kako u životu tako i u djelima ovog pisca.
Osnovnu školu i četiri razreda gimnazije Lazarević je završio u Šapcu. U jesen 1867. kada mu je bilo šesnaest godina, Lazarević upisuje Pravni fakultet Velike škole. Postao je sekretar velikoškolskog udruženja Pobratimstvo. Tokom studija prava u Beogradu Lazarević je bio pod uticajem Svetozara Markovića i oduševljenje za ruski jezik i književnost zahvata i Lazarevića, koji je učio ruski jezik i čitao djela ruskih revolucionarnih demokrata Černiševskog, Pisareva i Dobroljubova. Prije nego što je završio prava 15. januara 1871. godine izabran je za državnog pitomca da studira medicinu u Berlinu ali mu je stipendija oduzeta zbog prilika koje su nastale uslijed Pariske komune. Nakon toga, Lazarević završava prava i postaje praktikant Ministarstva prosvjete. Početkom naredne godine ponovo mu je potvrđena stipendija i on odlazi u Berlin. Za vrijeme Srpsko-turskog rata 1876-1877. Lazarević prekida studije pošto je pozvan na vojnu dužnost. Služio je kao ljekarski pomoćnik i bio odlikovan srebrnom medaljom za revnosnu službu. Vrativši se u Berlin završava studije medicine 1879. godine. Po povratku u Beograd postavljen je za ljekara beogradskog okruga a 1881. godine postao je prvi ljekar Opšte državne bolnice u Beogradu. Uporedo sa napornom praksom radio je i na književnosti. Za deset godina napisao je svega devet pripovjedaka dok je osam ostalo nedovršeno. Početkom 1888. izabran je za člana Srpske akademije nauka za zasluge na književnom polju. Februara 1889. postaje lični ljekar kralja Milana i biva unaprijeđen u čin sanitetskog potpukovnika.
U junu 1868. Lazarević objavljuje u časopisu Vila prevod Kako je postalo i napredovalo pozorište u starih Grka. Decembra iste godine, takođe u časopisu Vila objavljuje prevod Pripitomljavanje naše domaće životinje. U novembru i decembru 1869. godine, u časopisu Matica štampa prevod odlomka Osobenjak iz romana Černiševskog Šta da se radi, a naredne godine takođe u Matici objavljuje prevod Gogoljeve pripovjetke Đavolja posla i zajedno sa jednim drugom prevodi pozorišni komad Carica od E. Skriba i djelo Pukovnik i vojnik.
Laza Lazarević pripada piscima realizma. Smatra se tvorcem srpske psihološke pripovjetke. Svoje pripovjetke Lazarević je objavljivao u časopisima a objavio je samo jednu knjigu pod nazivom ,,Šest pripovjedaka“ jula 1886. godine. Napisao je devet pripovjedaka dok je osam ostalo nedovršeno. Za života je objavio osam pripovjedaka: Prvi put s ocem na jutrenje, Školska ikona, U dobri čas hajduci!, Na bunaru, Verter, Sve će to narod pozlatiti, Vetar i On zna sve. Pripovjetku Švabica tada nije objavio jer je, kako mnogi vjeruju, bila suviše autobiografska. Objavljena je tek sedam godina nakon piščeve smrti 1898. godine u knjizi Pripovetke Laze K. Lazarevića koju je priredio Ljubomir Jovanović. Sve njegove pripovjetke mogu se podijeliti na pripovjetke iz gradskog i na pripovjetke iz seoskog života. Karakteristika Lazarevićevih pripovjedaka je idealizacija i veličanje patrijarhalnog svijeta i porodične zadruge kojoj se sve žrtvuje pa čak i sopstvena sreća.
Lazine nedovršene pripovjetke Na selo, Tešan i Sekcija, čiji su fragmenti objavljeni nakon piščeve smrti, prikazuju istinitiju sliku seljaka nego druge Lazarevićeve pripovjetke. U njima je više zrelosti koje pisac duguje iskustvu.
Lazarević je u mladosti bio i sam pristalica novih ideja, protivnik starog morala i starog poretka, ali je u osnovi bio plemenit i sentimentalan, nimalo rušilac i inovator. Počeo je da piše kao zreo čovjek. Kada je zadruga počela da se ruši, a porodični moral da opada, kod njega se javila romantičarska težnja za prošlošću. U borbi između tradicionalne misli i nove, kosmopolitske i rušilačke, on se opredjelio za tradiciju, za sve ono što je naše, za samonikle tvorevine srpskog i balkanskog duha. U sukobu između porodice i ličnih prohtijeva pojedinaca, Lazarević se stavio na stranu porodice. Nježne i osjećajne prirode, on je stvarao lirsku pripovjetku sa etičkim smijerom. Ranija kritika, koja je uvijek priznavala visoke umjetničke vrijednosti njegovih pripovjedaka, kritikovala je njegove tendencije i nazivala ga konzervativnim piscem koji je za ljubav pouke često melodramatično završavao svoje priče.
Međutim, ako se Lazarević katkad i udaljavao od stvarnosti, on je to ipak činio iz umjetničkih razloga - da u svoje realističko slikanje života prožme diskretnim lirizmom, plemenitim i uzvišenim idejama i osjećanjima. On je jedan od rijetkih srpskih pisaca koji su po cijenu velikih napora tražili najbolji izraz i najskladniji oblik, koji je znao da izabere fabulu, da je razvije dramatično, da kroz nju opiše zanimljive epizode, žive dijaloge, da da plastične opise i uzbudljiva i nježna osećanja. Čitajući velike evropske pisce, naročito Turgenjeva i Gogolja, on je na njihovim djelima razvio ukus i učio vještinu izraza i komponovanja. Lazarević je književni posao shvatio ozbiljno i savjesno; bio je svjestan da srpskoj pripovjeci nedostaje umjetnička forma, a ne nadahnuće, i odista je uspio da je reformira i da srpsku pripovjetku uzdigne na nivo evropske umjetničke pripovjetke.
Srpska akademija nauka je 8. jula 1890. nagradila Lazarevićevu posljednju pripovjetku On zna sve, a 10. januara 1891. Laza Lazarević je preminuo.
O tome kako je izgledala njegova smrt danas znamo iz pisma njegovog šurjaka svom bratu Nikoli Hristiću. Dijelove ovog pisma koji se odnose na posljednje časove Laze Lazarevića prenosimo u cjelosti:
"Tebe će sigurno interesovati kako je naš siromah Laza izdanuo, pa sam u stanju da ti to ispričam, jer sam mu ja i zapalio svijeću i vidio posljednji izdah njegove duše i poslednji izraz njegovog lica.
Sama bolest napredovala je jako, disao je tako teško i sa takvim naponom da je tuga bilo gledati. Od muke je jaukao. Većinom je bio u nekom polusnu; sve je nešto rukama pipao i govorio neke bezvezne reči. Međutim, razbirao se vrlo često i, uopšte, može se reći da je bio priseban gotovo do posljednjeg momenta.
29. izjutra bilo mu je kao obično, čak je možda bio i malo vedriji. Oko pola 6. odem ponovo k njemu i učini mi se da diše nekako drukčijim načinom no obično. U sobi je bila Pola, kojoj je malo prije toga kazao: ,,Putovaćemo u pola 9“.
...U sobi se sem njegovog isprekidanog hropcem teškog disanja nije čulo više ništa. Odjednom se ču jak udar o zemlju. To bi Pola koja kao svijeća pade na patos. Laza pogleda razrogačenim očima i izgleda da ga je taj udar malo osvijestio i produžio mu muke za 15 minuta.
Izvukosmo Polu napolje i opet ostasmo sami. Laza je prevrtao očima, na licu mu se ukazaše jaki bolovi, on pogleda jošt jednom, sigurno razumjede u čemu je stvar, nasmije se i umre. Zaustavismo kazaljku na sahatu — bilo je 8 i 45 uveče“
(da ne dođe do zabune, njegov šurjak ovdje piše o 29. decembru jer je po julijanskom kalendaru Lazarević preminuo tog dana)
Izvori informacija i slika:
• https://sr.wikipedia.org/wiki/%D0%9B%D0%B0%D0%B7%D0%B0_%D0%9A._%D0%9B%D0%B0%D0%B7%D0%B0%D1%80%D0%B5%D0%B2%D0%B8%D1%9B
• https://stil.kurir.rs/lifestyle/76569/kako-je-skoncao-laza-lazarevic-o-smehu-na-samrtnoj-postelji-dugo-se-pricalo
• https://www.blic.rs/kultura/vesti/laza-lazarevic-je-lecio-trecinu-srbije-a-njegova-deca-dozivela-su-tragicnu-sudbinu/gletrjv