---

Na današnji dan 1917. godine nas je u svojoj 26. godini života napustio proslavljeni srpski pjesnik, dramski pisac, književni kritičar, pozorišni recenzent i vojnik, Milutin Bojić.

Rođen je u Beogradu, u koji se porodica doselila neposredno prije Prvog srpskog ustanka. Odrastao je u dobrostojećoj okolini, njegov otac je bio zanatlija i trgovac dok je brat Dragoljub bio profesor geologije.

Godine 1904, podstaknut svečanim događajima koji su je obilježili (krunisanje kralja Petra, prosljavljanje stogodišnjice Prvog srpskog ustanka), Bojić organizuje prvu jugoslovensku izložbu slika i skulptura.

Prve nesreće rata osjetio je na svojoj koži tokom balkanskih ratova, u koje ulazi kao student filozofije istrošenog zdravlja. Putuje u oslobodjene krajeve stare Srbije u kojima piše putopise, bilješke, recenzije, prikaze i istorijsku dramu Kraljeva jesen, koja dostiže pozitivne kritike kod čuvenog kritičara Jovana Skerlića.

Nakon austrougarske objave rata Srbiji, odlazi u Niš gdje radi kao cenzor u Vrhovnoj komandi. Prilikom povlačenja preko Albanije nalazio se u sastavu jedne telegrafske jedinice. Po dolasku na Krf jedno vrijeme provodi u Obavještajnoj službi Vrhovne komande, da bi nešto kasnije bio prekomandovan za Solun, gdje objavljuje zbirku Pjesme bola i ponosa (koja sadrži i poznatu Plavu grobnicu). Kao svjedok masovnog umiranja na ostrvu Vido osjećao je dužnost da pokoljenjima nakon sebe ostavi barem približan opis strahota koje su preživljavali njihovi sunarodnici. Preminuo je poslije dugog i teškog bolovanja od milijarne tuberkuloze. Sahranjen je na vojnom groblju na Zejtinliku, a njegovi posmrtni ostaci prebačeni su u Beograd 5 godina kasnije. U istoriji srpske književnosti ostaće zapisan kao jedan od najvećih rodoljuba.

---

Umoran, istrošen i iscrpljen, pjesnik je u Solunu pao u postelju. Srpska kuća na Krfu danas čuva jedno Bojićevo pismo koje je napisao djevojci Radmili u Beograd i koje najbolje svjedoči o njegovom stanju:

“Teško sam obolio. Svijet oko mene ne zna da moram u postelju. Ustaću, sutra, samo zato da nađem nekoga kome ću dati ovo pismo. I duša mi je bolesna. I ponos. Umorni su kao i tijelo. Da… ja dobro vidim svoj kraj. Nema mi života, možda, još ni godinu dana. Ništa me više ne veseli. Čini mi se da nikad neću vidjeti svoju zemlju. Ni tebe. Ostaću ovde, daleko od svega. Pokopan ispod čempresa. Zaboravljen od svih kao ovi mučenici koje savezničkim lađama, mrtve, predaju pučini i morskoj dubini…

Molim te, ne piši i ne govori nikom o ovome. Grlim te, grlim, draga, mada mi smrt kuca na vratima.”

---

Plava grobnica

Tu na dnu, gdje školjke san umoran hvata

I na mrtve alge tresetnica pada,

Leži groblje hrabrih, leži brat do brata,

Prometeji nade, apostoli jada.

Zar ne osjećate kako more mili,

Da ne ruši vječni pokoj palih četa?

Iz dubokog jaza mirni dremež čili,

A umornim letom zrak mjeseca šeta.

To je hram tajanstva i grobnica tužna

Za ogromnog mrca, k'o naš um beskrajna.

Tiha kao ponoć vrh ostrvlja južna,

Mračna kao savjest, hladna i očajna.

Zar ne osjećate iz modrih dubina

Da pobožnost raste vrh voda prosuta

I vazduhom igra čudna pitomina?

To velika duša pokojnika luta

Stojte, galije carske! Na grobu braće moje

Zavite crnim trube.

Stražari u svečanom opelo nek otpoje

Tu, gdje se vali ljube!

Jer proći će mnoga stoljeća, k'o pjena

Što prolazi morem i umre bez znaka,

I doći će nova i velika smjena,

Da dom sjaja stvara na gomili raka.

Ali ovo groblje, gdje je pogrebena

ogromna i strašna tajna epopeje,

Kolijevka će biti bajke za vremena,

Gdje će duh da traži svoje korifeje.

Sahranjeni tu su nekadašnji vijenci

I prolazna radost cijelog jednog roda,

Zato grob taj leži u talasa sijenci

Izmeđ njedra zemlje i nebesnog svoda.

Stojte, galije carske! Buktinje nek utrnu,

Veslanje umre hujno,

A kad opelo svršim, klizite u noć crnu

pobožno i nečujno.

Jer hoću da vlada beskrajna tišina

I da mrtvi čuju huk borbene lave,

Kako vrućim ključem krv pjenuša njina

U djeci što klikću pod okriljem slave.

Jer, tamo daleko, poprište se zari

Ovom istom krvlju što ovdje počiva:

Ovdje iznad oca pokoj gospodari,

Tamo iznad sina povjesnica biva.

Zato hoću mira, da opelo služim

bez riječi, bez suza i uzdaha mekih,

Da miris tamjana i dah praha združim

Uz tutnjavu muklu doboša dalekih.

Stojte, galije carske! U ime svjesne pošte

Klizite tihim hodom.

Opelo držim, kakvo ne vide nebo jošte

Nad ovom svetom vodom!

Izvori informacija i slike:

• https://sr.wikipedia.org/wiki/%D0%9C%D0%B8%D0%BB%D1%83%D1%82%D0%B8%D0%BD_%D0%91%D0%BE%D1%98%D0%B8%D1%9B
• https://www.boske.rs/stranice/plava_grobnica.html
• https://www.google.com/search?q=milutin+bojic&source=lnms&tbm=isch&sa=X&ved=2ahUKEwjS6pKu9Yb0AhVrkIsKHXO9BpcQ_AUoAXoECAEQAw#imgrc=xz2jA4QiU-ey-M&imgdii=LM_UaGgzXxHOhM