Na današnji dan 1927. godine nas je napustio čuveni srpski pripovjedač, romansijer, dramatičar i jedan od najznačajnijih ovdašnjih pisaca realizma, Borisav Stanković. Sa svega sedam godina je izgubio oba roditelja, tako da je tokom većine djetinjstva o njemu brinula baka Zlata, koja mu je pripovijedala priče o starom Vranju te tako u njemu još od malena razvijala lokalni patriotizam. Iako je na književnu scenu stupio već 1894. godine, u oči javnosti upada tek 1902. godine sa dramom Koštana, gdje se prvi put u istoriji književnosti koristi vranjski izgovor, što u javnosti izaziva mnoge kritike. Njegovo djelo je zbog toga smatrano nepismenim i orijentalnim. Potpuno druga sudbina ga je zadesila već osam godina kasnije, kada objavljuje Nečistu krv, koja je odmah prihvaćena kao remek-djelo srpske književnosti. Opisujući tragične ličnosti, heroje koji propadaju kao „poetične žrtve ljubavi“, dao je upečatljivu sliku rodnog Vranja, raslojavanja starih trgovačkih porodica i prodiranja seoskog elementa u grad. Bio je slikar strasnih sukoba i nostalgije za mladosti.
Za vrijeme Prvog svjetskog rata radio je kao poslanik u Ministarstvu vjera, stoga se 1915. godine povlači u Niš sa moštima Stefana Prvovjenčanog i ostavlja porodicu u Kraljevu. U Podgorici biva zarobljen od strane Austrougara koji ga interniraju u logor Derventu. Jula 1916. je pušten na slobodu, nakon posredovanja prijatelja. Odlazi u Beograd, gdje i umire 11 godina kasnije, 22. oktobra 1927.
U Vranju je ostavio neizbrisiv trag. Mnoge institucije u gradu nose njegovo ime, uključujući gimnaziju, gradsku biblioteku i profesionalno pozorište.

Zanimljivosti o Stankoviću:

• Bora nije imao određeno vrijeme za rad na nekom djelu, već je stvaro po naletu emocija. Imao je svoju sobu u kojoj je radio i gdje je mogao biti potpuno sam. U trenucima kada bi razmišljao o onome o čemu je radio, znao se tako zanijeti da nije ni čuo ni vidio nikoga oko sebe. Jednoga dana u prisustvu rođaka, pola u šali pola u zbilji rekao je: „Blaženi nišči, duhom!… a meni vri u glavi…“ I uhvativši se za čelo, skočio je s postelje, otišao pravo u svoju sobicu za rad, zatvorio se, i kao nikad dotle, ostao tamo vrlo dugo, cijela tri dana. Tada je stvorio prvu verziju „Nečiste krvi“
• svoju ženu ugledao je prvi put na jednoj fotografiji u nekom fotografskom izlogu na Terazijama. Bila je odjevena kao „maska“, u mornarsko odijelo – za maskenbal koji se tih dana pripremao u Beogradu
• Bora Stanković je umro nesrećan; tačnije, ogorčen. O stanju njegovog duha pred smrt možda najbolje govori rečenica koju je izgovorio Ivi Andriću, a koju je ovaj zapisao:
  “Čuvaj se, Ivo! Osjetili su lopovi da imaš talenta. Omrznuće tebe kao i mene. Podmetnuće ti nešto što će te izbaciti iz službe i strpati u zatvor, u aps!”
  A priča o njegovoj sahrani koju nam predočava njegova unuka Zora:
  „Kada je deda umro, došli su kod bake da joj kažu kako je na gradskom nivou odlučeno da bude sahranjen po prvoj kategoriji, kako se to tada zvalo. Baka je kazala da nema ništa protiv, ali je upozorila da ne zna može li ona to da plati. Rečeno joj je da je to počasno mesto i da sve plaća grad Beograd. I sve je bilo kako je dogovoreno. Ubrzo potom se štampaju dedine knjige, zajedno sa dnevnikom Pod okupacijom. Kada se ta knjiga pojavila, neki ljudi, ne bilo koji već oni na vrhu, prepoznali su se u njoj. I baki stigne račun da plati grobno mesto i sahranu! Po tarifi prve klase. Pristali su da joj učine da plati u ratama!”